Propovednik.
1.
Rijeèi propovjednika sina Davidova cara u Jerusalimu. 
Taština nad taštinama, veli propovjednik, taština nad taštinama, sve je taština. 
Kaka je korist èovjeku od svega truda njegova, kojim se trudi pod suncem? 
Naraštaj jedan odlazi i drugi dolazi, a zemlja stoji uvijek. 
Sunce izlazi i zalazi, i opet hiti na mjesto svoje odakle izlazi. 
Vjetar ide na jug i obræe se na sjever: ide jednako obræuæi se, i u obrtanju svom vraæa se. 
Sve rijeke teku u more, i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraæaju da opet teku. 
Sve je muèno, da èovjek ne može iskazati; oko se ne može nagledati, niti se uho može naslušati. 
Što je bilo to æe biti, što se èinilo to æe se èiniti, i nema ništa novo pod suncem. 
Ima li što za što bi ko rekao: vidi, to je novo? Veæ je bilo za vijekova koji su bili prije nas. 
Ne pominje se što je prije bilo; ni ono što æe poslije biti neæe se pominjati u onijeh koji æe poslije nastati. 
Ja propovjednik bijah car nad Izrailjem u Jerusalimu; 
I upravih srce svoje da tražim i razberem mudrošæu sve što biva pod nebom; taj muèni posao dade Bog sinovima ljudskim da se muèe oko njega. 
Vidjeh sve što biva pod suncem, i gle, sve je taština i muka duhu. 
Što je krivo ne može se ispraviti, i nedostaci ne mogu se izbrojiti. 
Ja rekoh u srcu svom govoreæi: evo, ja postah velik, i pretekoh mudrošæu sve koji biše prije mene u Jerusalimu, i srce moje vidje mnogo mudrosti i znanja. 
I upravih srce svoje da poznam mudrost i da poznam bezumlje i ludost; pa doznah da je i to muka duhu. 
Jer gdje je mnogo mudrosti, mnogo je brige, i ko umnožava znanje, umnožava muku.